Posljednjih se mjeseci poduzetnici žale da isporučenu robu ne mogu naplatiti, da im "nitko ništa ne plaća". Kako je to moguće, što se to događa?

- Događa se nestašica sredstava plaćanja. Kriza uništi velik dio sustava optjecaja novca. Uništi kreditni dio. Kada dođe do loma i nestane povjerenja, čitav sustav plaćanja padne na gotov novac, a on u pravilu čini samo trećinu ili četvrtinu ukupnih sredstava u optjecaju. Zato nastane navala na novac, ono malo kredita što je ostalo svi nastoje monetizirati, pa je potražnja za novcem jako velika. Dogodi se da je količina novca nedovoljna, a potražnja za njim raste, tada poraste i cijena novca i sve je češće čuvanje novca za teže dane. Novac se povlači iz optjecaja i jednostavno ga nema dovoljno.

Želite li reći da je nelikvidnost "normalna", očekivana i predvidiva pojava u krizi?

-Da, to je najizrazitiji vanjski fenomen s kojim se kriza najprije izražava, kao kriza kreditnog sustava.

No, kaže se da je teško razlikovati nelikvidnost poduzeća od insolventnosti, gubitaka u poslovanju?

-        Nesolventnost nastaje i kad tvrtka ne može naplatiti račune. Dotok novca se uspori, mnogi poslovi propadaju ili se narudžbe ne šalju i ne prihvaćaju, sustav optjecaja zakaže i počinje kontrakcija. Proces kumulativne kontrakcije cijelog sustava temeljna je karakteristika krize i po tome se ona i zove kriza.

Što je lijek, koje je rješenje za takvu situaciju?

-        Rješenje je animiranje, poticanje, davanje svih mogućih potpora ljudima da ne odustaju od svojih redovitih poslova. Naravno, teško je to potpuno spriječiti, ali ne smije se to propustiti učiniti već na početku javljanja problema. Jer ako se to dopusti, onda se urušavanje proširi i dobiva puno veće razmjere. Najlakše je krizu suzbiti u samom početku, čim se detektira. Zbog toga je odlaganje reakcije najveća opasnost, a proces se može zaustaviti s relativno malom intervencijom ako se poduzme na vrijeme.

Kako treba intervenirati? Intervencije se obično dijele na monetarne i fiskalne...

-        Prije svega se intervenira monetarnom politikom, to je i najlakše. Monetarna je politika čuvar toga sustava i ona mora reagirati prva. Fiskalni je sustav već izvedenica koja treba prikupljati sredstva, mijenjati zakone... Monetarna politika može biti brza jer ona ni o kome ne ovisi osim o središnjoj banci koja treba biti čuvar stabilnosti sustava plaćanja.

Kako može i treba intervenirati središnja banka?

-                Središnja banka mora dopuniti sustav sredstvima. Kreditni sustav nestane i središnja banka mora povećati količinu primarnoga novca, čime monetizira dio kreditnih odnosa koji bi inače propali, i daje dodatnu količinu novca da se ne nastavlja daljnja kontrakcija tih funkcija, da se one ne urušavaju. To je brz proces i na njega treba intervenirati vrlo brzo. Odlaganje vodi u duboku depresiju, ako se na vrijeme nešto ne napravi.

Naša   Narodna  banka kaže da jest intervenirala, da je oslobodila pet milijardi eura likvidnosti, što čini gotovo deset posto hrvatskog BDP-a i relativno je više nego što je pustila Amerika.

- Amerika je ubacila golemu količinu novca u privredu, kao i sve druge zemlje. Hrvatska je situacija već od ranije bila takva da je količina novca bila nedovoljna, mi već 15 godina živimo s nedovoljnom količinom novca, osobito vlastitoga, pa se zato i koristio tuđi novac kao surogat za vlastiti. Nikada nismo ispunili onu kvotu novčane mase koja bi trebala postojati u odnosu na BDP. U krizi to treba biti još i više, taj kvocijent treba biti puno veći nego u normalno vrijeme jer u normalno vrijeme kreditni odnosi preuzimaju na sebe tu funkciju. A kada se oni uruše, treba više novca. Može biti velika razlika između normalnog i kriznog stanja, jer u krizi treba nadoknaditi ono što je izgubljeno rušenjem kreditnog sustava.

No, središnje banke uvijek emitiraju novac na temelju nekih vrijednosnih papira koji preuzimaju u zalog. To je u Hrvatskoj dobro funkcioniralo dok je bio velik priljev deviza, bilo je prirodno i normalno da HNB uzima u zalog eure i dolare i na temelju njih emitira kune. Je li se sada nešto promijenilo?

-        Aktivnost je splasnula, nema investicija. S druge strane, masa novca je povučena "u čarape" jer je zavladao strah i gubitak povjerenja, ljudi sada vjeruju samo u gotov novac, teško se odlučuju na bilo kakvo uzimanje kredita, čak i ako im se nude. No, i banke smanjuju kreditiranje, nepovjerenje raste s jedne i s druge strane. Pitanje je sada kako stvoriti dovoljnu količinu novca, a da se ne prijeđe prava mjera. Međutim, sada je mala opasnost od pretjerivanja...

Kako tehnički Narodna banka može emitirati domaći novac?

-        Daje se kredit, na osnovi vrijednosnih papira, poduzećima, bankama, na temelju blagajničkih i trezorskih zapisa, državi se daje jednostavno na državne obveznice.

Kaže se da je to novac "bez pokrića"?

- A što znači pokriće? Svaki je novac samo fat novac. Novac je odluka. Novac je povjerenje. Ni jedna valuta danas nije novac zato jer iza nje stoji zlato ili srebro. Novac i funkcionira kao novac samo ako postoji sigurnost da se njime može platiti dug i da će ga netko drugi prihvatiti kao namirenje svojega potraživanja. Naravno da se vodi računa, da bi se to povjerenje podiglo, da se traži zalog i slično, ali u trenutku poput ovoga od države se ne može očekivati da će stvarati svoj novac na temelju nekog tuđeg, ili da će tražiti zlato kao zalog. Ona se može osiguravati do određene mjere, ali jedini je pravi zalog za taj novac "bez pokrića" privredna aktivnost koja će nastati na temelju tog novca i koja će sama sebe otplatiti.

Je li moguće da mala zemlja ima novac u koji će ljudi imati povjerenja? Kaže se da male zemlje imaju funny money?

- Amerika može emitirati više tisuća milijardi i tom se novcu vjeruje. Ona, štoviše, može tim novcem kreditirati druge zemlje. Ali to ne znači da ne može postojati novac i u nekoj drugoj manjoj zemlji, čiji novac nema ulogu i mjesto kao novac velikih sila. I u malim se zemljama velik dio plaćanja odvija u domaćem novcu; kad toga ne bi bilo, ne bi imalo nikakva smisla da male zemlje uopće imaju svoj novac. One pojačavaju kredibilnost svojega novca deviznim pričuvama i tako dalje. Ako ne bi mogle emitirati vlastiti, morale bi kupiti tuđi novac, jer velike ga zemlje neće dati samo tako, besplatno, jer se tim novcem u njima mogu kupovati realna dobra, prema tome one neće svoj novac darovati. Ali u svojoj zemlji središnje banke mogu emitirati novac vjerujući svojim građanima i svojim poduzećima da će taj novac dobro iskoristiti, da će stvoriti novu vrijednost, i da će ga vratiti. Tako emisija preuzima ulogu kredita.

Najveći je strah u javnosti da je novac "bez pokrića" automatski inflatoran?

- Ako je već situacija inflatorna, naravno da dodatni novac može izazvati daljnji rast inflacije. Ali, kada se uruši kreditni sustav i kad dođe do kolapsa, kao što se to uvijek dogodi u krizi, cijene počnu padati. A središnja banka ne smije dopustiti pad cijena. Pad cijena znači da se očekivani prihodi neće ostvariti, pad cijena ima veći razorni učinak nego inflacija. Inflacija do određene mjere čak može i poticati rast, no deflacija izravno guši svaku aktivnost. Novac postaje sve skuplji, novcem se može kupiti sve više, pa umjesto da se novac izdaje i njime kreditira neka aktivnost, već je samo zadržavanje novca dobra investicija. Taj proces treba zaustaviti.

Drugi je glavni strah u javnosti da će emisija novca dovesti do sloma tečaja, do rasta cijena deviza, što bi se katastrofalno odrazilo na dužnike koji imaju sve dugove s "deviznim klauzulama", te na cijene domaćih proizvoda koji imaju veliku uvoznu komponentu, što bi sve skupa izazvalo hiperinflaciju?

-        To je pogrešna percepcija. U krizi, kad novca nema, onaj tko ga zadržava na dobitku je i prema tuđim valutama. A nema nikakva razloga da se vlasnici novca nagrađuju za zadržavanje novca. Treba nastojati da se dodatnom količinom novca uspostavi stabilnost kupovne moći. A tečaj kune prema euru ovisit će o tome kakva će se uspostaviti tržišna potražnja za robom i devizama. Tu je Narodna banka opet u dobrom položaju jer ona samo treba dopustiti da tržište uspostavi tečaj, a ne braniti tečaj na nerealnoj razini. Ako se promijeni odnos kupovne snage dviju različitih valuta, mora se pustiti da se na tržištu uspostavi ravnoteža kupovne moći jedne i druge valute.

To bi ipak značilo deprecijaciju kune?

-        Ne nužno. Budući da je potražnja za domaćim novcem jako velika, cijene padaju. A to jačanje kune treba zaustaviti, treba zadržati stabilnost kupovne moći kune. Kao što se treba boriti protiv inflacije, tako se treba boriti i protiv deflacije, da novac silno ne poraste po svojoj vrijednosti, po svojoj kupovnoj moći. Tada se na tržištu uspostavlja i stabilan ravnotežni tečaj.

Strah od deprecijacije i inflacije proširili su oni koji su stalno impresionirani inflacijom pa misle da će svaka emisija novca izazvati inflaciju. To jednostavno nije točno. Osobito centralni bankari moraju shvatiti da moraju suzbijati deflaciju kao i inflaciju. Kasnije, kad se uspostavi stabilnost, dio novca treba povući i kreditnim odnosima prepustiti da preuzmu njegovo mjesto.

Ali to je zadatak središnje banke, da precizno utvrdi što treba činiti, a ne da čuva neki fiksni odnos bez obzira na to što se događa na tržištu. To je pogrešno. Monetarna politika treba upravljati situacijom, a ne čuvati parametar uspostavljen u prošlosti u nekim sasvim drukčijim uvjetima, u ratu i u vrijeme kada nismo imali nikakva kredibiliteta.

No, imamo li danas kredibilitet?

Relativnu smo stabilnost uspostavili vrlo brzo. Potom nije bilo nikakva razloga za inzistiranje na čvrstom tečaju, trebalo je baš pustiti da se uspostavlja drugi kriterij - ne više samo stabilnost cijena, nego priljev deviza, da možemo uspostaviti i ravnotežu u platnoj bilanci. Mi smo zaboravili platnu bilancu, a deficit smo pokrivali zaduživanjem. To više dalje ne ide, to se iscrpilo. A promijenili su se i uvjeti u svijetu, i to naglo. Razvijene će zemlje vrlo brzo imati viškove proizvoda i njima će biti u interesu da mi zadržimo precijenjenu valutu da nam oni mogu slobodno dalje prodavati svoju robu i zaduživati našu zemlju. Da mi svoj deficit pretvorimo u područje plasmana tuđega kapitala. Naš je dug strancima njihov kapital.

Gdje je plafon?

- Servisiranje duga uzima sve više. Najprije vam oduzme višak koji ostvarujete da platite kamatu, a kad traže natrag i glavnicu, onda ste vjerovnicima dužni plaćati i više nego što su oni vama voljni dati. U početku traje priljev, a onda se on pretvori u odjev kapitala iz zemlje. A kad je kriza, stranac osobito rado kreditira izvoz svoje robe koju ne može prodati u vlastitoj zemlji, i na to još nabije kamatu. Do mjere kada to postane kritično i za njega, pa onda počne izvlačiti svoj novac ako počne sumnjati u sposobnost te zemlje da otplaćuje svoj dug.

Naš guverner kaže da će čuvati stabilnost tečaja kune čak i po cijenu produbljivanja recesije?

- To je pogreška. To je velika pogreška jer on sada suprotstavlja dva cilja: jedan, kratkoročni, da se zaustavi recesija koja može vrlo lako prijeći u dugotrajnu depresiju, on pretpostavlja dugoročnoj otplati. On neće tako brzo otplatiti naš dug, za to će trebati godine i godine. A sada bi trebao dati prednost akciji koja je kratkoročna, da se suzbije pojava koja može biti razorna ako se pusti da djeluje dulje vrijeme. U takvoj situaciji sve zapadne zemlje brzo reagiraju da se ne produbi recesija. A naša je recesija već dovoljno duboka i vrlo je vjerojatno da će se dalje produbljivati. I da on u ovoj situaciji kaže da mu je važniji dugoročni cilj da zemlju izvuče iz zaduženosti, pred obranom proizvodnje i obnove i održanja privredne aktivnosti i zaposlenosti, to mu baš nije racionalan izbor.

A smanjivanje troškova državnog proračuna?

- To je prorecesijska politika. Ja nisam za to da se novac razbacuje, ni preko budžeta, i sigurno da moramo voditi računa da se taj novac racionalno koristi i da potiče ekonomski život i obnovu. Ali ne da se generalno smanjuju troškovi, jer je stanovništvo već smanjilo svoju potražnju. Sada ako i država smanji svoju potražnju, a nema ni investicija, ni državnih ni privatnih... Najveću kontrakciju u recesiji doživi sektor investicija. Investitori se povuku, čuvaju novac i čekaju nove prilike. Prema tome, taj novac negdje leži. Treba ga uzeti i iskoristiti. Takozvana štednja u ovom trenutku nije korisna. Princip jednakosti štednje i investicija vrijedi samo u normalnim uvjetima, a u krizi dolazi do viška štednje nad investicijama.

Ratko Bošković ratko.boskovic@business.hr