Home

U obranu zajedničkog

Vladimir Cvijanovic's picture
24. April 2009 - 11:03 — Vladimir Cvijanovic

U obranu zajedničkog

Hrvatsko društvo sve više poprima karakteristike rascjepkanog društva sudeći po (tradicionalno) nejednakom razvoju regija, nejednakostima u dohotku, segmentiranošću tržišta radne snage i industrijske strukture, nejednakom pristupu informacijama, itd. Podijeljeno društvo pruža izvrsnu podlogu za oportunističko ponašanje pojedinaca te interesnih grupa s kratkoročnim horizontom tipa „uzmi i bježi“. Slobodni jahači (free riders) će iskorištavati povjerenje koje u društvu postoji ne bi li ostvarili vlastitu dobit, posebno putem traženja rente (rent seeking) odnosno netržišnim načinom djelovanja. Kada svatko „vuče na svoju stranu“ javlja se problem kolektivnog djelovanja koji će sprječavati društveno optimalan ishod.

Ugovori RH s Vatikanom te s NATO-om primjeri su pobjede partikularnih nad društvenim interesima. Ovi ugovori štite katoličku crkvu odnosno vojsku između ostalog osiguravajući im izdašna sredstva i povlašten tretman u društvu. Iako se zbog toga mogu očekivati i određeni društveno korisni efekti ne zna se točno za koje sve namjene ta sredstva odlaze. Također, budžet za te svrhe u jeku ove krize nije smanjen (usprkos prognozama da će GDP RH ove godine pasti za oko 3%, pa i više). Još bitnije od toga je da druge djelatnosti (kultura, znanost, obrazovanje) nemaju takav povlašteni tretman odnosno nemaju važećih ugovora kojima im se garantira 'nedodirljivost'. Ulaganja u crkvu i vojsku nisu bitni faktori društvenog razvoja. Ovo potonje pogotovo zbog toga što je prisutna vrlo mala vjerojatnost vojnog napada na našu zemlju. U tom pogledu nameće se problem nikada donesene koncepcije i strategije društveno-ekonomskog razvoja Hrvatske. Kakav tip kapitalizma želimo prakticirati (da li kapitalizam koordiniranog tipa ili liberalni). I unutar nekog tipa društveno-ekonomskih odnosa, koliko su nam bitne socijalna kohezija, znanost, obrazovanje i tehnološka infrastruktura, kultura i „kreativne“ djelatnosti (svaka djelatnost je kreativna, no misli se na tzv. kreativne industrije) kao stvarni nositelji razvoja i rasta?

 
U tom kontekstu su trenutni studentski zahtjevi izraženi prosvjedima (v. http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr/, posebno peticija i osnovne informacije) progresivna snaga koja podupire one vrijednosti (javno i transparentno financirano obrazovanje, društvenu solidarnost, socijalnu osjetljivost, demokraciju u odlučivanju po pitanjima znanosti i visokog obrazovanja, itd.) koje su u temelju svakog zdravog društva. Studentski zahtjevi ne mogu biti viđeni kao privatni (jer studenti/ce traže jednako pravo za sve – sadašnje i buduće generacije). Po istoj logici ti interesi nisu partikularni, iako se, na prvi pogled, tiču „samo“ sasvim određene, studentske populacije (da ne kažem „interesne skupine“). A sasvim sigurno nisu „državni“ u smislu dihotomije privatno – državno. Ciljevi na koje se ti zahtjevi odnose imaju karakter javnog dobra i odnose se na sve nas, posebno na buduće generacije. Ciljevi se odnose na ZAJEDNIČKO, koje je između privatnog i državnog (Fumagalli, A. u pogovoru knjizi Orsi, C. (2006), The value of reciprocity. Arguing for a plural political economy), i od kojeg koristi imaju i privatna i državna sfera, dakle svi mi. Studenti/ce koji (koje) se bune nikome ne otimaju, no svima nama daju. Upravo iz tog razloga su glasovi koji se takvoj inicijativi suprotstavljaju nužno partikularni – ili pak nepromišljeni.